Povežite se s nama

CityLIGHTS

Na rubu moje djedovine trebao je biti Gold, ali mama je rekla – zvat će se Scotch

Objavljeno

na

U New Yorku je te 1990. umrla Greta Garbo, u Oslu je Mihail Gorbačov dobio Nobelovu nagradu za mir, u Berlinu je konačno pao Zid, a u Palermu se rodio Mario Balotelli. Ovdje, nešto bliže, počinjao je rat, te godine rodila se Sandra Perković, a Velika Gorica dobila je Scotch. Na uglu Zagrebačke i Zvonimirove – iako, te ulice su se tad malo drukčije zvale – pojavio se novi kafić koji, eno ga, na istome mjestu stoji i 26 godina poslije. Preko puta nekadašnje Robne kuće, kasnije Mercatora, danas Konzuma, uporno prkosi vremenu koje prolazi. Svaki grad ima neka svoja kultna mjesta, birceve koji na neki način pišu povijest društva, a u Velikoj Gorici Scotch svakako spada među takve. Već 26 godina, bez prekida, gazda Cunda i njegovi konobari kuhaju kave, toče pive i okupljaju generacije i generacije Goričana.- Memy, Stotka, Scotch, Kaj, Devetka, Top Gun, sadašnji Baltezar, restoran Park… To je bio gorički đir u vrijeme kad sam otvorio, još smo bili u Jugi. Kakva je tad bila Gorica? “Ljepša. Drukčija. Svi smo se znali, druga je to bila atmosfera… Tijekom rata se puno ljudi doselilo ovdje, iz krajeva koji, ajmo to tako reći, nisu baš urbani. I to je promijenilo struktura grada, u svemu tome dobili smo i puno toga što mi se ne sviđa” – kaže Cunda.Punim imenom Gordan Cundeković, krajem 80-ih konobar iz zagrebačkih kafića Kvazar na Opatovini i Hennesy u Kačićevoj, a od 18. prosinca 1990. zaštitno lice Scotcha.- “Završio sam ugostiteljsku školu, a kako smo imali smo lokal, odlučili smo otvoriti birc. I deda je bio ugostitelj, radio je u Savskom Gaju, nekako mi je to došlo prirodno. I nije baš da sam imao nekakvu točnu ideju kako bi to trebalo izgledati, bilo mi je važno samo otvoriti birc. Čim prije. A i kaj sam ja znao s 21 godinom” – pita se Cunda, danas 47-godišnjak s debelim iskustvom u ugostiteljstvu i s bircem prepoznatljiva imena.

 

6 - Fotografija iz ranih 50-ih, tako je izgledalo mjesto gdje je danas Scotch davno prije nego što je otvorenIsta ekipa tu je od prvog dana, svih 26 godina. Iako, da se njega pitalo, Scotch nikad ne bi bio Scotch.- “Ja sam htio da se zove Gold, po pjesmi od Spandau Balleta. Bio sam dvaput na njihovim koncertima i bilo mi je odlično. A kad smo krenuli uređivati, sve je bilo puno mesinga, pa se i to ime uklapalo… Ali na kraju je moja pokojna mama odlučila. Kad smo otvarali, doveli smo hrpu viskija, stara je gledala kako to slažemo i rekla: ‘Neka se zove Scotch’. I tako je ostalo, budući da mene zapravo ni nije bilo briga. Da je netko htio da se zove Bistro, baš me briga. Bilo mi je samo važno da se konačno otvori, da počnemo raditi” – priča Cundeković.

Scotch je otvoren sedam dana prije Božića 1990. i odmah okupio ljude koji i danas, 26 godina poslije, piju kavu u istom ambijentu. “Poanta je da okupiš stalnu ekipu u bircu. I stvarno ima nekih 20-ak ljudi koji mi dolaze od prvog dana, praktički smo odrasli skupa, to je sve ekipa s kvarta. Ali naravno da se ljudi i mijenjaju “- priča Cunda, prisjećajući se tih prvih godina. “Odmah sam počeo dobro raditi, dijelom i zato što ljudi u to vrijeme baš i nisu imali gdje ići na kavu, bilo je puno manje birceva nego danas. I bilo je odlično sve do sredine 1993., a od tad pa sljedećih pet godina puno sam puta mislio i odustati od svega. Bilo je užasno raditi. Sjećam se, dođumi vojnici u birtiju i sve mi porazbijaju. To je bilo za Veliku Gospu 1993. došli su tu i napravili kaos. Starom su mi pištolj uperili u glavu, uzeli flašu Ballantine’sa, pet coca-cola, razbili sve čaše i otišli. I, naravno, ništa nisu platili” – sjeća se Cunda, uz dodatak da je bilo svega u životu njegova Scotcha, čak i trauma o kojima danas ne želi ni pričati, ni spominjati ih. “Takav je to posao, u svakom bircu bude svega, i lijepog i ružnog…”

 

Ne želim da Scotch izgleda kao svi ostali bircevi

7 - Godine prolaze, sve se mijenja, i Cunda je ostario, ali Scotch se i dalje ne daU to prvo vrijeme Scotch je bio gotovo upola manji nego danas. “Prvo je mama imala frizerski salon, nakon toga tu su bili pizze i bureci ‘Kod Tome’, i na kraju Scotch. Ali nije ovako izgledao u početku, ovo sve je dograđeno naknadno” – kaže Cunda pokazujući na stražnji dio kafića. “Imao sam 35 m2, sad imamo sve skupa 60 m2. U početku su bila dva separea, tri stola i to je to.” Širio se Scotch, mijenjali su se neki detalji, ali kad sa Cundom listaš stare fotografije, shvatiš da je zapravo svih 26 godina ostao isti, prepoznatljiv. “Interijer nikad nisam želio puno mijenjati, nema mi to smisla, nije to taj tip lokala. Drvo je toplo, daje taj neki dojam…” – krenuo je Cunda u taj dio priče kad se u Scotchu pojavila i šefica, supruga Branka. “A evo i šefice za interijer. Dođi, draga… Evo, pita čovjek zašto ne mijenjamo interijer” obratio se suprug supruzi. “Tradicija i prepoznatljivost” kratko je sa smiješkom rekla Branka i pozdravila, ne želeći ometati Cundino izlaganje. “Ma s njom si trebao raditi intervju…” nasmijao se “prvi gospodin” Scotcha i nastavio priču: “Šank mi je radio jedan Slovenac, platio sam ga 23.000 maraka. Toliko je taj koštao Golf ‘dvojka’, ali evo, i danas je tu, nikad ga nisam mijenjao. Stolariju sam platio 15.000 maraka. Znači, dva prozora i vrata. Užasno je skupo sve bilo, puno drukčije nego danas, teško bi tu bilo nešto bitno mijenjati. A i ne želim. Što, da ga uredim da izgleda kao i svi ostali kafići? Nema smisla.” Svih ovih godina gazda je redovno i radio konobarski posao, stalno je tu, u kontaktu s ljudima. I tako već 26 godina.

“Potroši čovjeka posao kroz godine, sav sam slomljen, meniskus mi je otišao, ali držim se. I danas mi se, iskreno, čini da je u Gorici više ljudi koje poznajem nego onih koje ne poznajem. Stvarno znam ‘milijardu’ ljudi. Baš mi kaže i sin nekidan: ‘Tata, koliko ti ljudi poznaješ…’ Rekoh: ‘Sine, dugoimam birtiju’. Stvarno se puno generacija tu promijenilo…” vrti film Cunda.

 

Cundekovići su imali cijeli ‘osmi mart’, ali…

Ljudi odrastaju, završavaju fakultete, žene se, dobivaju djecu, Gorica raste kao grad, a Scotch ostaje tu. U svom, prepoznatljivom obliku, s prepoznatljivim licima oko šanka. “Mislim da nisam imao više od 30 konobara u ovih 26 godina, rijetko su se mijenali. Neki, nažalost, više ni nisu među nama…Godinama je tu radio i brat Tomislav, danas gazda Passagea, ali on je otišao svojim putem…” A u Scotchu se nije previše mijenjao ni sastav gostiju, ni glazba. ‘Cajkama’ je, recimo, ulaz u Scotch zabranjen. I tako će i ostati. “To me danas i izdvaja, mene i Dobar dan. Oliver i Mišo kod mene su zadnja linija obrane” – smije se Cunda, koji nakon svih tih godina ne žali ni za čim, ali opet… “Puno je tu odricanja, puno sam puta želio i odustati, jako puno. Ovo zahtjeva previše truda za malo love. Stalno treba investirati dalje, troškova je jako puno…” Dobra je okolnost u cijeloj toj priči što je zemlja na kojoj je Scotch vlasništvo obitelji Cundeković. I to već gotovo stotinu godina. “I deda mi je bio ugostitelj, držao je pljeskavice u Savskom Gaju, dolazio mu je i Johnny Štulić. Ja sam bio klinac, ali sjećam se da ga se nitko nije usudio tražiti autogram” – počinje Cunda priču o lozi Cundekovića, plemenitašima iz Velike Mlake. “Da, Cundekovići su iz Mlake, tamo uz prugu je bilo je veliko imanje, gomila zemlje. Moj djed je
tijekom prvog svjetskog rata bio časnik austo-ugarske vojske, a 1918. je dobio svoj dio love od tog posjeda u Mlaki i kupio 126 jutara zemlje u Ivanovom Selu, blizu Daruvara. Radio je tamo bijelo zlato, bio je veliki zemljoposjednik, radio i sa pšenicom, prodavao konje u Beču i Pešti…” priča Gordan.

 

Tata je prodao rodnu kuću da bi se rodio Scotch

9 - Tata Juraj bio je golman Radnika, kasnije i direktor kluba u prvoligaško vrijemeProblemi su nastali kad su lokalni razbojnici počeli “čarugariti”, pljačkati sve u kraju, pa je deda odlučio vratiti se u rodni kraj. “Deda je sve prodao i došao u Goricu 1928. Sve ovo kupio je od Ivana Hribara, čovjeka koji je imao valjda pola Gorice, od ciglane u Mraclinu do tramvaja koji su vozili po Gorici. On je otišao u Beč, a deda je uzeo sve ovo, od ceste na kojoj je sad Scotch, skroz do srednje škole, do današnjeg Avigora, i do smeđe zgrade u Zvonimirovoj. Bara koja je tu nekad bila, bila je granica naše zemlje” – objašnjava unuk velikog goričkog zemljoposjednika Juraja Cundekovića. “Sve to bilo je naše, cijeli ‘osmi mart’, ali komunisti su nam u više navrata većinu toga oduzeli. I zato nam nisu baš bili omiljeni… Sjećam se, kad je Tito umro, morali smo u školi napisati sastavak ‘Kako je moja obitelj podnijela smrt druga Tita’. I ja napišem: Rekao sam tati da je umro drug Tito. On je baš tad kosio travu, pogledao me i rekao ‘Tako mu i treba, pi..a mu materina’. I ispala totalna piz…ija, starci su mi morali dolaziti u školu, ha, ha… Ali što sam ja znao, imao sam 11 godina” – smije se Cunda.

Dio zemlje su Cundekovići i prodali, i to u novije vrijeme. “Zemlju na kojoj je bio Vegos prodali smo 1990. da bi otvorili Scotch. To je bila kuća mojih dede i bake, moj stari se rodio u toj kući. Znači, prodao je djedovinu da se otvori Scotch. I baš zato sve ovo ima takvu emotivnu vrijednost. Nema tih para… Zapravo, moraš me izuti iz cipela da bi ovo sve prodao jednoga dana” – kaže Cunda. “Iako, i to je opcija. Jednako kao što je opcija i gurati još 26 godina…” Scotch u budućnosti? “Da, imam plan, za dobru paru riješiti se svega ovoga i lagano se ‘upenzionisati’. Ali, kažem, samo u slučaju da ponuda bude stvarno jako, jako dobra. Ako ne bude, probat ću odraditi još 26 godina u ovom ili onom obliku. Jedino znam da ga ne mislim iznajmiti, to ne dolazi u obzir. Bojim se da bi netko ovo sve upropastio” – otvoreno kaže Cunda, respektirajući uspomenu na djeda Jurja, ali i sve što je tata Juraj napravio da bi Scotch postojao.

 

Juraj, Juraj, Juraj, Jurija i ‘novi Cunda’ – mali Gabrijel

Nego, odakle onda ovo Gordan, zašto i on nije Juraj? “Jesam, jesam, ja sam Gordan Juraj. A kćer mi se zove Jurija” – govori Cunda, koji ima i sina, najmlađeg člana obitelji: “On je Gabrijel, iako je trebao biti Eduardo. Ali baš kad se rodio, Eduardo je otišao u Arsenal pa sam od toga odustao.” Tu se opet u priču uključila supruga Branka… “Ma pusti ga, nije bilo šanse da bude Eduardo, to su bile samo njegove želje…” Unatoč svemu, dobro se Cunda nosi s godinama, ne bi mu čovjek dao 47, ali nasljednik je već spreman. Iako, tata bi radije da Gabrijel ode drugim putem. “Sine, jel tako da ćeš, kad odrasteš, biti stomatolog, a ne birtijaš” – obratio se Cunda svom Gabrijelu, a on se, dobro dijete, mogao samo složiti. “Dobro, tata…” Već sad ponekad pomogne tati, pokupi čaše sa stolova, Cundekovići očito idu dalje. I Scotch. Kao dio identiteta grada, kao mjesto na kojem se okupljaju generacije i generacije. I čini se da će se još godinama dolaziti tu, preko puta “robne”, na rub djedovine obitelji Cundeković, među dobro poznatu ekipu, ljude kojima je ovo već 26 godina drugi dnevni boravak. Valjda ima razloga zašto je tako…

 

U Scotchu Šerbedžija pije čaj, a Severina ne mora platiti

5 - nekad je lokal bio upola manji, terasa također, ali i Scotch je rastao tijekom godinaUz stalnu goričku ekipu, ljude svih generacija, u Scotchu su sjedili, na šank se naslanjali, i mnogi poznati. Sportaši, glazbenici, političari, ali i jedan glumac. “Rade Šerbedžija je dolazio više puta, frajer je odličan. Nabije šešir na glavu, sagne se da ga nitko ne skuži i pije čaj. Da, pio je čaj, ne znam što mu je bilo, valjda zato što je dolazio ujutro… I tek kad ide platiti skine šešir, ljudi ga odmah skuže, a on pozdravi i ode. Evo, tu je sjedio, za ovim stolom, valjda dva sata” – pokazuje Cunda rukom stol ispod televizije. “Bila je tu i Severina. Potpisivala je ploče u bivšim Muzakalijama, tu preko puta, pa je cura došla na cugu. Bilo je to negdje 2000. godine, prije ‘skandala’. Počastio sam nju i društvo, naravno” – smije se Cunda, koji pamti i jednog velikog nogometaša iz vremena dok je bio još mali. “Štef Deverić mi je krizmani kum, strašna sam faca bio u Gorici tad, jedino ja sam imao kuma koji je prvak Juge, ha, ha. I često je dolazio tu, a negdje 2004. doveo je Luku Modrića na cugu. Taman se vratio iz Zrinjskog, tamo mu je Štef bio trener. Sjeli su tu i Deverić je rekao: ‘Ovaj mali bu ti bil najbolji igrač Dinama za par godina’. Kaže moj stari: ‘Ma kaj ti je, kakav glavni igrač, vidi kak je mali, mršav, nemaš ga kaj za vidjeti’. A Štef mu kaže: ‘Buš videl. Za Kranjačara je ovaj mali televizor u boji’. Nakon toga je otišao u Inter, šest mjeseci poslije u Dinamo i sve dalje se zna”

 

Okupljalište Boysa?

“Da, ali tu nema baš ništa loše…Scotch i nogomet teško je razdvojiti, gotovo nemoguće. I ne samo zato što se tu gleda Liga prvaka, košarka, rukomet…” Dugo je slovio za bazu goričkih Boysa, okupljalište navijača. Sjetit će se mnogi i da ga se zato znalo izbjegavati, ljudi koji su bili izvan tih krugova zazirali su od takvog okruženja. “Moguće, ali nikad nisam imao s tim problema. I ja sam bio navijač, prva Dinamova utakmica mi je bila kad sam imao 11 godina, stari me vodio na Benficu, Abid Kovačević je zabio za 1-0 iz penala. Bio sam i u Beogradu, na završnici Kupa. Kako je bilo? Super, svi su se urotili protiv nas, navijači Zvezde, Partizana i Sarajeva” – sjeća se Cunda, koji više ne ide na Dinamo. Često u onim kasnim noćnim razgovorima za šankom, kad se ekipa reducira, krene priča o Dinamu. I gazda Scotcha je među onima koji ne žele ovakav Dinamo. “Pet, šest godina nisam bio na utakmici, zadnja mi je bila Ajax u Zagrebu. A zadnje gostovanje Tottenham u Londonu 2008.” – pamti sve Cunda, dodajući da bi se na tribine vratio da se dogodi… “Renesansa! Ovo što sad imamo je paranormalna situacija.” Zaključak, i nije čudno da su se Boysi oduvijek okupljali baš kod njega. I da ih Cunda sve poznaje, i prošle generacije, i ovu aktualnu. “Puno je tu predraasuda, ali imaju Boysi i drugo lice. Evo, tko je organizirao Humanitarku? To su klinci od 25 godina. Stalno rade takve akcije, pomažu ljudima… Dali su si truda da pokažu svoju dobru crtu, to ne treba zaboraviti” – ističe Cunda.

 

Kako su igrači Radnika bacili njegovih 800 maraka u publiku

U vremenima kad većina od bilo kakvog davanja love u bilo što bježe kao vrag od tamjana, Cunda i Scotch odlučili su pomoći HNK Gorici koliko mogu. Na utakmicama našeg drugoligaša, na glavnom terenu, stoje reklame dvaju goričkih kafića, Rojca i Scotcha. “Nije to ništa novo, pa bio sam sponzor i Radniku još 1993. godine. kupio sam im i dresove u boji Napolija, a u njima su odigrali jednu utakmicu. Pisalo im je na prsima Scotch, odigrali su tu jednu utakmicu i bacili ih u publiku kad su ostali u ligi. I ode mojih 800 maraka, koliko sam ih platio” – smije se Cunda, koji je sve to gledao s tribina, ali ni do jednog “svog” dresa nije uspio doći.

Preneseno iz Reportera broj 352

CityLIGHTS

FOTO/VIDEO Ne propustite stoljetnu tradiciju ovog petka na Plesu! A kak’ tek popevaju…

‘Dođite nam na druženje uz toplinu Jurjevskog krijesa i spontano pjevanje na već poznatu lokaciju, livadu kod Društvenog doma’, poziva Vinko Cerovski, predsjednik Udruge VG Branitelji, suorganizatori događanja.

Objavljeno

na

Uz pozdrav ‘Došel je došel Juraj zeleni!’ i ovog se tjedna nastavlja tradicija paljenja Jurjevskog krijesa diljem našeg kraja. Tako se uoči središnje proslave Turopoljskog Jurjeva u nedjelju na Tuđmancu, već u petak možete proveseliti i ugrijati uz krijes i na Plesu.

Pleso i ove godine održava stoljetnu tradiciju, pa pozivam sve da nam se pridruže na livadi kod Društvenog doma. Organizatori su tradicionalno i ove godine Plemenita opčina turopoljska, sučija Pleso – Rakarje, tu su i naši vatrogasci iz DVD-a Velika Gorica, a naša je udruga suorganizator ovog događaja. Dođite nam na druženje uz toplinu Jurjevskog krijesa i spontano pjevanje! – rekao nam je Vinko Cerovski, predsjednik Udruge VG Branitelji – Velika Gorica.

Paljenje Jurjevskog krijesa održat će se u petak, 26. travnja na Plesu s početkom u 19:30 sati.

Foto: Udruga VG Branitelji -Velika Gorica

Foto: Udruga VG Branitelji -Velika Gorica

Foto: Udruga VG Branitelji -Velika Gorica

 

Nastavite čitati

CityLIGHTS

Prošel je, prošel, pisani Vuzem,došel je, došel, Juraj zeleni!

Sinoć smo došli osjetiti dašak ‘dočeka’ tog posebnog blagdana baš u ‘kolijevci Jurjevskih krijesova u Turopolju’, a ona je, kako kažu oni upućeniji u drevne običaje – u Donjoj Lomnici!  

Objavljeno

na

U večernjim satima jučerašnjeg ponedjeljka, u mjestima i selima našeg Turopolja, brojni su se ugrijali uz Jurjevske krijesove, koji su se palili u čast dolaska blagdana Svetog Jurja, Jurjevdana, koji se obilježava 23. travnja. Uz blagdan je vezan niz običaja, a nalazi se na granici između zimske i ljetne polovice godine, kad se ‘iz tame izlazi na svjetlo’.

Jurjevdan je u hrvatskom narodu obilježen brojnim starim običajima i drevnim vjerovanjima, od kojih su neka očuvana do današnjih dana, a korijene vuku još od pretkršćanskih vremena. Jurjevski običaji poznati su u sjeverozapadnoj Hrvatskoj (uglavnom kajkavskoj) i u sjeveroistočnoj Sloveniji, označavali su početak prvih seljačkih radova u godini, a u narodu je prihvaćen kao pravi početak proljeća te kao početak gospodarske godine. Program proslave Turopoljskog Jurjeva započelo je već u nedjelju 21. travnja u Mraclinu, Dubrancu, Velikoj Mlaki i Kurilovcu, a nastavlja se i u pojedinim mjestima ovog tjedna, sve do završne proslave na Tuđmancu ove nedjelje.

 

Foto: Jurjevski krijes okupio je ‘celo selo’ i još podosta gostiju/ KUD ‘Nova zora’, Donja Lomnica

Foto: Jurjevski krijes, Donja Lomnica/Cityportal.hr

Sinoć smo došli osjetiti dašak ‘dočeka’ tog posebnog blagdana baš u ‘kolijevci Jurjevskih krijesova u Turopolju’, a ona je, kako kažu oni upućeniji u drevne običaje – u Donjoj Lomnici!

I doista se jurjevsko ozračje itekako osjetilo, u sinoć prilično friškom zraku, ispred i u čarobnom zelenom okolišu Vatrogasnog doma DVD-a Donja Lomnica! U iščekivanju glavnog događaja, paljenja krijesa, okupilo se ‘celo selo’, a osim članova udruga koje su sve to organizirale, folkloraša, vatrogasaca, POT sučije, branitelja, umirovljenika i mjesnog odbora, bio je tamo i nemali broj pozvanih prijatelja i familije.

Foto: Brojni su sinoć uživali u Donjoj Lomnici u jedinstvenom programu povodom blagdana Sv. Jurja i središnjem događaju – paljenju Jurjevskog krijesa / KUD ‘Nova zora’, Donja Lomnica

Foto: Tajnica KUD-a ‘Nova zora’, Zlatica Krznarić budnim okom prati sve što se događa, ali je kao i uvijek i sudjelovala u divnom programu koji su organizatori upriličili povodom blagdana Svetog Jurja/ KUD ‘Nova zora’, Donja Lomnica

Za program prepun pjesme i plesa u čast ovog sveca i starih običaja pobrinuo se, tradicionalno, KUD ‘Nova zora’,  jedno od najstarijih kulturno-umjetničkih društava našega kraja, jer 105 let im je već! Iako je nekad masovno obilježavanje ovih običaja u današnje vrijeme uvelike nestalo, Jurjevski običaji u Lomnici, ophodi i paljenje kresova, kontinuirano su se održavali i za cijelo vrijeme komunističkog režima, kada se to baš i nije podržavalo zbog vjerske obojanosti običaja.

– Puno naših starih se ovdje sjeća još tih obilazaka jurjaša i jurjašica, kak’ ne, išlo se od kuće do kuće, odvojeno, jer su se natjecali tko će dobiti više darova. Prošle godine smo organizirali baš kak’ se nekad išlo, al’ umjesto jajca ili slanine, kaj se nekad darivalo, djeca su si bome skupila finu svotu eurića – priča nam kroz smijeh sjajno raspoložena i, kao i uvijek, sveprisutna tajnica Zlatica Krznarić, koja je brojnima poznata i kao tajnica Zajednice KUD-ova Grada Velike Gorice.

Foto: Jurjevski krijes , arhivske snimke/ KUD ‘Nova zora’, Donja Lomnica

I sinoć je bilo vidljivo kako je KUD ‘Nova zora’ motor koji pokreće čitavo mjesto, a Zlatica metaforički rečeno ‘glavni strojovođa’. Ne samo što je članica KUD-a impresivnih gotovo pola stoljeća, i njena je čitava obitelj aktivna u tom društvu, baš kao i svi drugi mještani. Kad tome pridodamo zajedništvo svih aktivnih lomničkih udruga koje su se potrudile oko programa, posebno vatrogasaca koji su pazili da se razigrani i krijesom očarani klinci sigurno igraju i trčkaraju oko visokog plamena, možemo doista reći kako smo s velikom radošću dočekali Svetog Jurja!

A prizor kad vam iznad Jurjevskog krijesa na noćnom nebu iznad Donje Lomnice svako malo prelijeću avioni u dolasku u našu Međunarodnu zračnu luku F. Tuđman, tek smo doživjeli kao dokaz kako se možda krijesovi više ne pale na svakom križišću, no da su tradicija, narodni običaji, priče, vjerovanja i legende itekako živi i u današnja, moderna vremena..

Foto: Jurjevski krijes, Donja Lomnica/  Cityportal.hr

Ako ste propustili dosadašnje Jurjevske krijesove, uhvatite još koji ovotjedni, ili pak dođite na središnje slavlje Turopoljskog Jurjeva sa završnim paljenjem krijesa, ove nedjelje, 28. travnja, s početkom bogatog programa od 18 sati u središnjem gradskom parku dr. Franje Tuđmana.

Jer, narodna vjerovanja kažu kako Jurjevski krijes, njegova vatra i dim, imaju magičnu moć zaštite od bolesti i drugoga zla, pa se do današnjih dana zadržala stara izreka:  ‘Gdo bu na kresu, ne bu v lesu! (Tko će biti na krijesu, neće biti u lijesu!).

Foto: Jurjevski krijes/ KUD ‘Nova zora’, Donja Lomnica

Foto: Jurjevski krijes/ KUD ‘Nova zora’, Donja Lomnica

 

Nastavite čitati

CityLIGHTS

Luka Čučuković iz Novog Čiča: Kao student PMF-a briljirao na međ.natjecanju, a danas za svoj DVD istrčao 5 km za 20 minuta i – pobijedio!

Odrastao u Novom Čiču, u DVD-u je od šeste godine života, studira Istraživačku fiziku na zagrebačkom PMF-u, a u sport ga je uvela mama!

Objavljeno

na

Lijepa vijest koju je objavilo DVD Novo Čiče, kako je upravo njihov vatrogasni operativac, Luka Čučuković, pobijedio na Čakovečkoj vatrogasnoj utrci, u kojoj je ‘prešišao’ svih 24 natjecateja u kategoriji od 20 do 19 godina, rezultatom 5 kilometara za 0:20:20 minuta, sama po sebi izvuče osmijeh na lice.

Foto: Luka kao vatrogasni operativac DVD-a N.Čiče na pobjedničkom postolju Vatrogasne utrke u Čakovcu, 21.travnja 2024.

No, kad vam u istom danu stigne i informacija kako je taj isti 20-godišnjak sudjelovao, i to također vrlo uspješno, na16th International Physicist’s Tournament – IPT , međunarodnom natjecanju iz fizike održanom na jednom od top 10 sveučilišta u svijetu, ETH Zuerich u Švicarskoj, jasno je već kako se radi o posebnom mladom čovjeku. Natjecanje se održalo od 1. do 7. travnja, a u konkurenciji 21 najbolje kvalificiranih timova iz cijelog svijeta, hrvatski tim je zauzeo ukupno 15. mjesto.

– IPT je natjecanje u kojemu tim od šest studenata mora kroz nekih šest mjeseci riješiti 17 neriješenih problema iz fizike. Na samom natjecanju ta rješenja se predstavljaju u obliku Physics Fightova u kojima se tri time, od kojih jedan izlaže svoje rješenje, drugi ga kritizira, a treći vodi raspravu ka boljem rješenju među svih timova, bore za bodove koje dodjeljuje stručni žiri – pojasnio nam je Luka.

Foto: Luka s kolegama iz hrvatskog tima koji je osvojio jako dobar rezultat na IPT- međunarodnom natjecanju iz fizike održanom u Švicarskoj

Osim što za ovogodišnji plasman hrvatskog tima kaže kako je to ‘jako dobar rezultat, obzirom na konkurenciju najboljih sveučilišta svijeta‘, on osobno je briljirao u jednom segmentu programa u sklopu natjecanja.

– Ja sam osobno osvojio nagradu za najbolje izlaganje na IPT konferenciji koja se održava u sklopu natjecanja. Na toj konferenciji sam prezentirao rješenje problema 8 ‘Peculiar Echo’. Sam problem je istražiti zanimljiv zvuk, koji se čuje prilikom pljeskanja ispred piramidalnog hrama Kukulkan u Meksiku. Analizirali smo zvučne zapise ovog fenomena te pomoću fizičkih i matematičkih metoda pronašli model i objašnjenje ovog fenomena. Nadalje eksperimentalno smo rekreirali ovaj zvuk te potvrdili da naš model precizno predviđa karakteristike reflektiranog zvuka. Fascinantna činjenica jest da model predviđa reflektirani zvuk iz same geometrije piramide te nema tzv. slobodne parametre – rekao nam je ovaj student 2. godine studija Istraživačke fizike pri zagrebačkom PMF-u.

Foto: Lukin osobni uspjeh na ovogodišnjem IPT-u u Švicarskoj

Iako je konkurencija i ovdje bila jaka, trebalo im je nekoliko tjedana za najbolji model pojašnjenja frnomena tog posebnog zvuka ispred meksičkog hrama, kojim se mladi fizičari bave već godinama.

– 2007. i 2008. je bilo par radova koji su na drugačiji način to riješili, ali nisu imali skroz dobro ‘poklapanje’. Jedan rad je isto imao ideju sličnu kao mi, ali nije imao matematičko rješenje već pokušaj simulacije, a na samom natjecanju je više timova imalo razna rješenja, neka bolja, neka lošija – otkriva nam.

Foto: Luka s hrvatskim timom koji je osvojio jako dobar rezultat na IPT- međunarodnom natjecanju iz fizike održanom na održano na ETH Zuerich u Švicarskoj

Ni ovogodišnji uspjeh na švicarskom IPT-u naravno da nije došlo slučajno, jer Luka tijekom čitavog školovanja ide na natjecanja, gdje osvaja prestižne nagrade, pa se čini kako je već sad prilično jasno da ćemo za razne daljnje uspjehe ovog ‘malca’ iz Novog Čiča čuti još puno, puno puta!

Foto: 20-godišnji Luka Čučuković odrastao je u Novom Čiču

A što se sportskog početka ove priče o višestruko talentiranom dečku iz susjedstva tiče, stiže i iznenađenje za kraj! Osim što je već 14 godina u DVD-u Novo Čiče, u sport ga je uvela mama, koja je ni manje, ni više, no  gorička Iron Woman!

– U sport me uvela mama, Vedrana Janjić, trčao sam i prije samostalno, a od siječnja trčim i kao član Maraton Kluba Velika Gorica – otkrio nam je za kraj razgovora, Luka Čučuković.

Inače, odlazak hrvatskog tima mladih lumena na ovo prestižno međunarodno natjecanje omogućili su PMF u Sveučilišta u Zagrebu, Studentski Centar Sveučilišta u Zagrebu, Tehnozavod d.o.o. te Dalekovod Projekt d.d. Svi sponzori koji su voljni sudjelovati u potpori ovog mladog tima fizičara na daljnjim svjetskim natjecanjima, unaprijed zahvalne studente i njihove mentore možete kontaktirati putem e-mail adrese: [email protected] .

 

Nastavite čitati

CityLIGHTS

Posebna večer duhovne šansone: Kantautor Danko Tomanić i humanitarci u akciji za one ‘nevidljive’ u mnoštvu

‘Prijatelj ljubi u svako doba, u nevolji i bratom postaje’, poruka je organizatora, Udruge UVViD, koji pozivaju sve ljude otvorena srca na koncert čiji će prihod ići za pomoć svakom čovjeku u nevolji. Više o tome rekao nam je naš sugrađanin, Slobodan Mišćević Mićo.

Objavljeno

na

Danko Tomanić, sisački glazbenik i kantautor, na hrvatskoj glazbenoj sceni prisutan je dugi niz godina, a 25. travnja će koncertom pod nazivom ‘Večer duhovne šansone’, obilježiti značajnih 35 godina glazbenog stvaralaštva. Osim što je umjetnik, Danko je i predsjednik Udruge slijepih i slabovidnih Sisačko- moslavačke županije. Stoga i ne čudi cilj njegovog slavljeničkog koncerta, u kojemu će sudjelovati i impresivan broj gostujućih glazbenika! Tomanićev koncert, koji se održava i pod pokroviteljstvom, te uz potporu Grada Zagreba, je donatorski koncert humanitarnog karaktera! 

Naime, sva prikupljena sredstva biti će korištena za javno korisne projekte organizatora, a to je Udruga veterana, vojnika i domoljuba, kojoj je vizija ‘Postati referentno mjesto onima koji su spremni služiti, koji aktivno žive svoju vjeru i vole svoju domovinu’.

Foto: UVViD Slobodan Miščević Mićo (UVViD) i kantautor Danko Tomanić, koji je i predsjednik Udruge slijepih i slabovidnih Sisačko- mosavačke županije

Obzirom kako je njihov član naš sugrađanin Slobodan Mišćević Mićo , voditelj humanitarno-karitativne sekcije pri udruzi UVViD, brojnima poznat kao tihi, ali neumorni pokretač vrlo uspješnih akcija, gdje se konkretno pomaže svakom čovjeku u nevolji, upravo smo njega i zamolili da pojasni namjene akcije i otkrije što nas sve očekuje na tom humanitarno-glazbenom događaju. 

– Pozdrav svima, i zahvala na podršci i humanosti! Ideja koja stoji iza Dankovog koncerta je dvostrana. Jedna je humanitarni, donatorski cilj, kojom Danko kroz svoju izvedbenu umjetnost želi pomoći rad naše udruge kroz prodane ulaznice. Od tih sredstava ćemo pomoći onima koji nas trebaju, kroz naš karitativni dućan KOD, koji pomaže beskućnicima i drugima u potrebi. Druga strana ovog događaja je pozvati na koncert one koji će kroz Dankov izričaj i neosporno veliki glazbeni talent biti dotaknuti i Božjom ljubavlju. Tomanić je doista poseban i pravi je blagoslov čuti njegove pjesme, koje će izvesti sa čak 30 gostujućih glazbenika. Nadamo se ispunjenoj dvorani Lisinski i stoga vas sve molimo da u što većem broju sudjelujete u ovom projektu udruge, i hvala vam na tome! – rekao nam je u ime organizatora, naš sugrađanin i humanitarac Mićo. 

Foto: KOD, karitativni dućan koji vodi Udruga veterana, vojnika i domoljuba

Sisački glazbenik, humanitarac i kantautor, Danko Tomanić, u svojoj je bogatoj karijeri surađivao s brojnim hrvatskim glazbenicima, te održao niz koncerata i recitala duhovne glazbe diljem Lijepe naše i susjednih zemalja, u Njemačkoj, Švedskoj, ali i preko ‘velike bare’ u SAD-u.

Foto: Sisasčki kntautor Danko Tomanić i Zlatan Stipišić Gibonni

Detalje o programu i gostima humanitarnog koncerta i večeri duhovne šansone Danka Tomanića i njegovih gostiju, koji će biti održan u četvrtak, 25.travnja, s početkom u 20 sati u Maloj dvorani KD Lisinski, možete pronaći OVDJE.

Ulaznice po pojedinačnoj cijeni od 20 eura, te 50 eura (pet karata) za obiteljsku ulaznicu moguće je kupiti isključivo kod organizatora pozivom na broj: 098/316284 ili mejlom na: [email protected].

 

Naslovna fotografija: Kantautor Danko Tomanić,  25.travnja će obilježiti 35 godina glazbenog stvaralaštva humanitarnim koncertom u Maloj dvorani KD Lisinski

Nastavite čitati

CityLIGHTS

FOTO Čuvar zelene oaze usred ‘Aleje novogradnje’: Velečasni Dragec i njegova duhovna poruka kroz konkretna djela!

‘Eto, meni je stalo. Stalo mi je do ravnoteže između svijeta prirode i svijeta ljudi’, rekao nam je, kao i još puno toga o toj dubokoj i nadajmo se dalekosežnoj poruci u priči o župniku koji se čak i kreditno zadužio, te uz pomoć župljana kupio zadnju zelenu oazu usred betonizirane Miošićeve ulice. Rijetka doza pozitive i inspiracije ovih dana, koju s veseljem dijelimo s vama.

Objavljeno

na

Objavio/la

Uoči najvećeg kršćanskog blagdana Uskrsa popričali smo s velečasnim Dragutinom Kujavcem, župnikom Župe sv. Petra i Pavla, o izuzetnom značaju Svetog vazmenog trodnevlja. 

Članak je izazvao veliku pozornost među našim čitateljima, što i ne čudi, obzirom da je velečasni Dragec, kako ga zove većina župljana, govorio biranim riječima o najznačajnijem vremenu u liturgijskoj godini kada kršćani slave otajstvo muke, smrti i uskrsnuća Isusa Krista. Već pri samom dolasku na snimanje, bilo je nemoguće ne zamijetiti pravi arboretum u vrtu ispred župnog ureda, koji se nalazi odmah iza crkve. Raskošne krošnje, raznoliko cvijeće, grmovi…Na samom ulazu ispred ograde velečasni je našao mjesta čak i za bambuse!

Raskošni vrt vlč. Kujavca ispred župnog ureda crkve sv. Petra i Pavla

Foto: Vč. Kujavec zasadio je i bambuse ispred ulaza u župni ured crkve sv.Petra i Pavla

Nakon malo nagovaranja, jer kako nam je rekao ‘koga bi to zanimalo’, ipak nam je odlučio ispričati priču o velikoj ljubavi prema biljkama, zelenilu, te želji za što više harmoničnog pobratimstva ljudi i okoliša. A novinari, kakvi već jesmo znatiželjni, ‘morali’ smo ga pitati hoće li uskoro i na jedinom preostalom djeliću zelene površine između jedne od načičkanih zgrada u Miošićevoj,  i crkve sv.Petra i Pavla, niknuti nova višekatnica, velečasni se samo nasmiješio i otkrio nam ono što i nije tako poznato široj javnosti – ta zelena oaza usred tona i tona betona već je našla svog kupca, a nedavno je, kako nam je rekao, izravnato i kreditni dugovanje, pa je tih tisuću i nešto ‘zelenih kvadrata’ od sada u vlasništvu župe!  

Foto: Vlč. Dragutin Kujavec na dijelu od ukupno 1200 ‘kvadrata’ zelenila, koje je sada u vlasništvu Župe sv.Petra i Pavla

Foto: Zelena oaza između crkve sv.Petra i Pavla i prve višekatnice, pogled iz Ul.A.K.Miošića

Naime, crkva sv. Petra i Pavla, nalazi se u središnjem dijelu ulice koja je zadnjih godina postala simbolom građevinskog booma u Velikoj Gorici, pa je dobila i svoj gorički naziv – Aleja novogradnje. Iako je crkva i sama po sebi monumentalna građevina, njeni visoki tornjevi se sve teže naziru između gigantskih građevinskih kranova i novoizgrađenih višekatnica. 

Foto: Crkva sv.Petra i Pavla /(uz dozvolu autora)

Sve to godinama gleda i vlč. Dragec, po mnogočemu specifičan svećenik. No, ono po čemu je itekako poznat među svojih više od dvije tisuće župljana, pa i šire, jest njegova ljubav prema – biljkama!

-Istina jeste, imate točnu informaciju, da sam to ja kupio. Radi se o parceli od oko 1200 ‘kvadrata’, koja je u direktnom kontaktu s postojećom crkvenom parcelom. Zapravo sam procijenio da bi bilo šteta propustiti kupnju parcele i možda tako omogućiti da nam dođe višekatnica gotovo do samog zida crkve. Hvala Bogu da se stvorila takva mogućnost, iako mi je izgledalo da je neostvarivo. No, uspio sam uz podršku župljana kupiti taj zeleni pojas do crkvene zemlje i malo odmaknuti tu visoku gradnju. Mislim da su i susjedi zahvalni, mnogi mi kažu da je to najbolji potez koji sam napravio – smije se skromni i javnoj promociji ne previše sklon, velečasni Kujavec.

 

Foto: Raskošni vrt vlč. Kujavca ispred župnog ureda crkve sv. Petra i Pavla

Foto: Ljubav prema zelenilu i okolišu vidljiva je u čitavoj zoni crkve sv.Petra i Pavla. Najviše u vrtu ispred župnog ureda

Priča nam kako ga od djetinjstva prati posebna sklonosti i ljubav prema bilju, pa otkriva i kako bi, da je imao mogućnosti uz teologoju studirati još nešto, to bi sigurno bila botanika.

– Meni je svaka biljka lijepa. Često puta sam se našao sam pred sobom s osjećajem da sam pomalo čudan, jer u rasadniku obavezno ne bih mogao da ne kupim bar jednu biljku, za koju sam već znao gdje bih ju mogao posaditi ovdje u vrtu. Sad već nisam u tolikoj snazi. Bambuse se neponovljivo ‘čuju’ dok puše vjetar ili pada kiša, ali dosta se šire i su neiskorjenjivi. U Japanu imaju i svetkovinu bambusa kao simbola postojanosti, izdržljivosti, prijateljstva i vjernosti – priča nam biranim riječima o svom i župnom biljnom bogatstvu velečasni Dragec.

Foto: Zelena oaza između crkve sv.Petra i Pavla i prve višekatnice

No, čini se kako je ta njegova ljubav prema biljnom svijetu ipak dio jedne puno šire unutarnje priče. Jer, takav postupak, kreditno se zadužiti da bi kupio zemlju za opće dobro zajednice, ne s ciljem da bi u ovo vrijeme ‘masno’ zaradio na samoj daljnjoj prodaji parcele, predstavlja itekakav izuzetak od pravila.

Svjestan je on i kako njegova crkva vapi za obnovom, no vjeruje kako mu je odluka bila ispravna.

– Vidite i sami da je potreba i za dovršenjem vanjskih stepenica, isto tako je dosta hitna i obnova stepenica na ulazu u crkvu, ali procijenio sam – to može stajati, stepenice mogu još pričekati. Možda uspijem još i za moje vrijeme to napraviti ili će se neki moj nasljednik primiti tog posla. Ali da sam propustio tu priliku za kupiti zemlju, vjerujem da se ta prilika više neće pojaviti. Zato sam još prije četiri godine tome dao prednost, sada je i dugovanje koje sam imao za tu kupnju poravnato i to je sad župna zemlja. Što će u budućnosti tu biti, nemam još jasnu viziju, ali vjerujem da će se iskoristiti na najbolji način – otkriva nam svećenik kojemu je ova, druga po starosti, velikogorička župa povjerena još 2002.godine.

Foto: Ljubav prema zelenilu i potrebi za ravnotežom svijeta ljudi i svijeta biljaka vidljiva je u čitavom okolišu crkve sv. Petra i Pavla

Kroz susrete s brojnim ljudima velečasni Kujavec itekako je upoznat s valovima naseljavanja u naš grad, jer njegovi su župljani došli s raznih strana. Osim župljana iz Turopolja i Vukomeričkih gorica, ovdje su prvo stizali mladi bračni parovi kojima su njihove tvrtke dodjeljivale stanove u Velikoj Gorici, a neke firme su čak i namjenski gradile zgrade za svoje radnike, pa su do danas ostali nazivi Pionirsko i Kromosovo naselje. Sjeća se velečasni i naseljavanja ljudi iz BiH, povratnika s rada u Njemačkoj, a zadnje veće naseljavanje bilo je tijekom Domovinskoga rata kada su brojni prognanici i izbjeglice upravo ovdje našli utočište od ratnih strahota.

Foto: Pravi zeleni ‘raj’ usred betonizirane Miošićeve okružuje crkvu sv. Petra i Pavla

Stoga ova, zbilja rijetko viđena, akcija spašavanja zelenila za korist šire zajednice, nosi i puno dublju i, nadamo se, dalekosežniju poruku. Baš poput priče o bambusima iz svećenikova vrta – koji su simbol postojanosti, izdržljivosti, prijateljstva i vjernosti.

Svi se danas tuže na ovom našem području gdje se najviše novih zgrada gradi, smeta im ta jako velika izgrađenost i nedostatak zelene površine. Eto, meni je stalo. Ponekad se pitam dijele li i drugi takvo mišljenje da smo mi u Hrvatskoj u jednoj situaciji koja nas čini bogatijima od mnogih drugih naroda, ali se ponašamo, evo kad gledamo tu gradnju, kao da smo neki Monako ili Hong Kong. Kao da nemamo dovoljno zemlje po glavi stanovnika, pa da ne bi mogli prostor predviđen za stanovanje i život ljudi mogli učiniti i lijepim i humanim. Ili tu možda nedostaje nekakvog urbanističkog autoriteta i plana koji bi to mogao provesti, ne znam. Nadam se da će taj prostor, kao dio prirode u ovoj sredini, koristiti mnogima. Meni je stalo do ravnoteže između svijeta prirode i svijeta ljudi – rekao nam je završno velečasni Dragutin Kujavec, župnik Župe sv.Petra i Pavla.

Foto: Vjerovali ili ne, ovako raskošan i raznolik arboretum usred gradskog asfalta čak je zasmetao pojedinim sugrađanima

Foto: Botanika je vlč. Dragecu hobi od djetinjstva, a i nove generacije veseli učenje o botanici kroz ‘praksu’/G.Kiš, Cityportal.hr

Foto: Svjestan je velečasni Dragec da i stepenice i još pokoja ‘sitnica’ na samoj crkvi također ‘vape’ za obnovom. No, i brojni župljani mu govore kako je kupnja zelene parcele najbolja odluka!

Foto: Baš u svakom kutku crkve sv.Petra i Pavla naići ćete na zelenu energiju prekrasnog bilja koje ublažavaju betonsko okruženje

Foto: Vlč. Dragutin Kujavec na djeliću 1200 ‘kvadrata’ zelenila, koje je sada u vlasništvu Župe sv.Petra i Pavla/G.Kiš, Cityportal.hr

 

Naslovna fotografija: Crkva sv.Petra i Pavla s vrha susjedne zgrade (uz dopuštenje autora, te našu veliku zahvalu)

Ostale fotografije u članku: G.Kiš, Cityportal.hr

 

Nastavite čitati

Reporter 436 - 11.04.2024.

Facebook

Izdvojeno