“Sve muškarce treba pobiti, a žene pretvoriti u demone. Ja na ruci imam sotonistički znak”, rekao je u razgovoru 19-godišnji mladić svojem šogoru Franji Poji. Bilo je to u ljeto prošle godine, otprilike mjesec i pol prije nego što će Stjepan brutalno ubiti svoje roditelje, 52-godišnju majku Miricu i 59-godišnjeg oca Stjepana u njihovoj obiteljskoj kući na Lukinić brdu 94a u Pokupskom.

 

Franjo tada tome nije pridavao osobitu važnost: “Daj si nađi posao i prestani fantazirati!” odgovorio mu je. Razgovarao je još jednom o tome sa Stjepanom, ali nije bilo uspjeha. Tada još ništa nije slutilo na zločin. Preživjeli članovi obitelji još ne mogu doći k sebi od strašnog zločina koji se dogodio u njihovu malu mjestu, gdje se gotovo svi poznaju i u nekim su rodbinskim, kumskim ili prijateljskim odnosima.

 

Od kasnog ljeta prošle godine štošta se u međuvremenu promijenilo. Liječnik iz Doma zdravlja u Pokupskom kojem je Stjepan Štimac došao 13. rujna između 13 i 13,30 sati u pratnji majke prema savjetu Liječničke komore i Doma zdravlja Velika Gorica sada radi u KB-u Sestre milosrdnice. Ubojičina teta upala mu je nakon ubojstva u ordinaciju i urlala da joj je uništio obitelj, smatrajući liječnika odgovornim za Stjepanov zločin iako je on toga dana liječniku rekao da je došao zbog nesanice. Liječnik ga je pitao je li ta nesanica česta, a on je odgovorio da nije. Stjepan Štimac nije imao zdravstveno osiguranje, ali mu je liječnik ipak ponudio recept za neki lijek. Stjepan je odgovorio da ne treba i da će doći naknadno. Pozdravio je liječnika na izlasku i ničim nije odavao da ima neki veći problem, a kamoli psihički. To je bilo u utorak, samo nekoliko sati prije nego što će Stjepan noževima brutalno zaklati majku pa oca.

“Doktore, Štimac je ubio roditelje!”, rekla je liječniku medicinska sestra koja ga je nazvala dva dana kasnije, čim je doznala za zločin. Liječnik I. B. još se iste večeri odvezao u Policjsku postaju u Velikoj Gorici i policajcima ispričao kako je protekao njegov razgovor s mladićem koji je postao ubojica. Ni medicinskoj sestri Tini B., kojoj je Mirica kobnog dana najavila dolazak sa Stjepanom jer mu nije dobro, nije jasno što se dogodilo. Kad je izašla na hodnik ambulante, mislila je da će doći mladićev otac Stjepan. “Stjepan je sjedio na klupi, na koljena je oslonio laktove, a dlanove je držao po strani lica”, ispričala je Tina B. policajcima.

 

“Što je, Stjepane?” pitala ga je medicinska sestra, koja je znala i da je Stjepan 2011. preživio prometnu nesreću jer je imao ozljedu glave, ali u Domu zdravlja nikad nije bio zbog psihičkih tegoba.

 

“Nisam dobro, nisam pri sebi, ne mogu uopće spavati“, odgovorio je. Sestri Tini odavao je dojam neispavanog čovjeka. Kad je iz liječnikove ordinacije izišao pacijent, uvela ga je unutra i zatvorila vrata. Kad je nakon pregleda izišao, pitala ga je: “Stjepane, što je doktor rekao?” “Ništa!” odgovorio joj je i otišao. Tina B. je sa Stjepanovim bratom Mariom išla u razred. Stjepana je znala površno, iz povremenih dolazaka u ambulantu, ali nikad to nisu bili nikakvi psihički problemi.

 

U Domu zdravlja u Pokupskom Mirica Štimac ponovo se srela sa svojom sestrom, koja joj je kao razlog dolaska rekla da Stjepan nije dobro. “Stjepan je izgledao grozno, kao da nije ni na nebu ni na zemlji. Bio je potpuno ukočen i hodao je po hodniku gore-dolje, a na moj poziv nije ni odzdravio. On je otišao van iz Doma zdravlja, a ja sam razgovarala sa sestrom. Rekla mi je da Stjepan čuje glasove te da ne zna točno koji je dan ušao u njihovu sobu potpuno zbunjen. Nije prepoznao ni roditelje. Majka ga je uspjela smiriti i odvesti nazad u njegovu sobu”, prisjetila se Stjepanova teta kobnog 13. rujna prošle godine.

 

Nakon što su mu policajci 15. rujna pola sata iza podneva stavili lisice na ruke i odveli ga na ispitivanje u postaju, Stjepan Štimac podigao je zid šutnje. Jedino što je rekao o zločinu koji je počinio, bilo je ono što je odgovorio šogoru Franji, koji je prvi ušao u kuću kroz prozor Stjepanove sobe. Franjo ga je, naime, zatekao na kauču u dnevnom boravku i pitao: “Zašto ne otvaraš? Gdje su ti roditelji?”

 

“Eno ih u spavaćoj sobi. Mrtvi su!”

 

Užasnut prizorom mrtvih punice i tasta u spavaćoj sobi, Franjo je Stjepana upitao: “Zašto si to napravio?”

 

“Morao sam!” odgovorio mu je Stjepan.

 

Franjo je pustio policajce u kuću, a užasan prizor zatekao je i iskusne kriminaliste i tehničare. Već od ulaznih vrata sve je pokazivalo da se u kući dogodio strašan zločin iako je Stjepan pokušao obrisati tragove krvi. Na keramičkim pločicama krv je već bila sasušena, u crnoj vreći za smeće u kupaonici bila je krvlju natopljena Stjepanova odjeća – karirane bermude i majica, krvi je bilo posvuda. No, najstravičniji prizor bio je onaj u spavaćoj sobi, u koju je odvukao roditelje nakon što ih je bešćutno zaklao dvjema noževima, koje je policija našla u kući. O jezivom prizoru svjedoči i obdukcijski nalaz, prema kojem je Stjepan Štimac i ocu i majci tako dubokim zarivanjem noža prerezao vratove da im je zamalo odrubio glavu. Iako nije htio govoriti o zločinu, prema tragovima se uspjelo rekonstruirati što se događalo u obiteljskoj kući Štimčevih od te večeri u utorak 13. rujna 2016. od 19 sati do četvrtka 15. rujna u podne.

Mirica Štimac bila je zabrinuta zbog sinova uznemirenog ponašanja, zbog čega ga je taj dan vodila k liječniku. Stjepana je pitala: “Sine, što ti je?” On je sjeo pokraj nje i zagrlio je. Majku, koja je bila krupna i snažna žena, Stjepan je odjednom bacio na pod. Opkoračio ju je s leđa. Lijevom rukom podigao joj je glavu, a desnom, u kojoj je držao preklopni nož, zarezao joj vrat. Šiknula je krv. Mirica Štimac brzo je iskrvarila. Tko zna zbog čega, ali Stjepan je mrtvoj majci odrezao lijevu ušnu resicu i mali prst na lijevoj nozi te je porezao po desnoj šaci. Po stražnjoj potkoljenici lijeve noge napravio joj je nekoliko reznih rana u boliku slova ‘u’ i odrezao komad tkiva s koljena. Ostavio je tijelo u dnevnom boravku i zaključao glavna i sporedna vrata ulaza u kuću. Jer, znao je da se otac Stjepan, koji je bio strastveni lovac, treba vratiti iz lova. Već je pala noć. Bilo je oko 22 sata kada je Stjepan Štimac stariji otključao ulazna vrata kuće. Odložio je pušku, koja je bila napunjena.

 

Sin ga je zaskočio i srušio potrbuške na pod u hodniku. Pokušao se oduprijeti, ali to je trajalo vrlo kratko. Lovačkim nožem s oštricom od 13 centimetara prerezao mu je vrat. Obducenti su utvrdili da je imao dvije rezne rane u predjelu vrata, ukupne dužine 23 centimetra. Bila mu je prerezana vratna arterija i iskrvario je na hodniku. Majčino i očevo tijelo Stjepan je još iste večeri odvukao u spavaću sobu. Nije imao snage podići ih na krevet. Potom je brisao tragove, istuširao se i presvukao. Zapalio je svijeću i ponovo otišao za laptop. Na laptopu je, prema iskazu njegove sestre, igrao čudne igrice i gledao horore. Nakon smrti roditelja prisjetila se kako je njezin brat, nakon što se zaposlio u tvrtki u kojoj je radio i njezin suprug, govorio da ga na poslu nitko ne razumije, da ga ismijavaju te da bi im svima trebalo odrubiti glave i strašno je bio nezadovoljan poslom. Ona i majka hrabrile su Stjepana da izdrži, da nešto zaradi, ali on nije izdržao. Nakon tromjesečnog probnog roka dobio je otkaz. Majka se požalila kćeri da se Stjepan, nakon što je dobio otkaz, žali kako noću ne može spavati.

 

Ona je to protumačila time što spava danju. Kobnog 13. rujna majka je svoju kćer i stariju Stjepanovu sestru, koja se iz obiteljske kuće odselila 2014. kod tadašnjeg dečka i sadašnjeg supruga, nazvala oko podneva. Rekla joj je da sa Stjepanom ide u Pokupsko, ali ne i zbog čega, te ju je pitala hoće li doći. Kći joj je odgovorila da ne može doći, ali da će se čuti. I doista, od sljedećeg dana nekoliko je puta nazivala majku i oca na mobitele, ali bili su isključeni. Mislila je da su se slučajno isključili pa nije tome pridavala važnost. I tako cijeli dan. Navečer 14. rujna zvala je i brata Stjepana na mobitel, ali ni on se nije javljao. U četvrtak 15. rujna oko 9 sati već su zvale majčina sestra i njezina sestra. I njoj je bilo čudno da nitko ne odgvara na pozive. Krenula je autom prema obiteljskoj kući, pred koju je stigla oko 10 sati. Auti su bili pred kućom, a kuća zaključana. Neko je vrijeme čekala u autu, a onda otišla do tatine sestre. Pitala ju je je li vidjela njezine roditelje. Posljednji put sestra je vidjela brata Stjepana Štimca 13. rujna kada je, oko 21 sat, navratio vraćajući se iz lova. Pitali su i susjede, ali ni oni ih nisu vidjeli od 13. rujna.

 

Zvali su gotovo cijelo selo i od svih dobili isti odgovor. Nakraju je nazvala supruga Franju i rekla mu da hitno dođe s posla. Slutila je zlo. Nakratko je otišla u Lasinju, kako bi dijete odvela kući, te se vratila do roditeljske kuće, gdje su već bili policija, njezin suprug Franjo i susjedi. Policija je odbila ući u kuću, pa je ušao Stjepanov šogor Franjo. Sve što je uslijedilo Stjepanova teta po ocu opisala je kao konfuziju… Plač, jauci, vika policajaca, koji su već izveli Stjepana u lisicama do policijskog vozila, molbe rodbini da se udalji od kuće. Nakon sveg tog šoka, još u velikoj tuzi zbog gubitka brata i šogorice, Stjepanova teta prisjetila se da je Stjepan u kolovozu, dok su vozili drva na traktoru, rekao da se čudno osjeća, da to ne može definirati. Njegova teta pripisala je to tome što ne radi. U obitelji svojeg brata nije zamijećivala ništa neobično.

Nakon privođenja u zatvor u Remetincu, tijekom istrage Stjepana Štimca vještačili su psihijatri. Zaključak je da je imao teški košmar u glavi. Iz nalaza stručnjaka Psihijatrijske bolnice Vrapče proizlazi da je Stjepan Štimac ubojstvo počinio u akutnom psihotičkom stanju, najvjerojatnije zbog shizofrenije, te da nije bio u stanju shvatiti značenje onoga što čini niti vladati svojim postupcima. Zaključili su da bi i u budućnosti mogao počiniti slično kazneno djelo te predložili da ga se prisilno smjesti na psihijatrijsko liječenje na forenzički odjel psihijatrijske ustanove. Županijsko državno odvjetništvo predložilo je u četvrtak Županijskom sudu u Velikoj Gorici da donese takvu odluku, a o liječnicima ovisi hoće li ostatak života provesti u bolnici i hoće li se ikada više imati prilike vratiti kući.