Poveži se s nama

Kolumna

Zašto je ne – važno izaći na izbore?

Objavljeno

Dragi moji uporni i strpljivi čitatelji, koji često iz mojih redova, shvatite da ni sam nisam shvatio što bih rekao. Ove nedjelje su izbori.

Nepotrebno je navesti da je to parada demokracije u kojoj mnogi sudjeluju, al samo neki profitiraju. Kako sam politički podoban, jer sam latinski rečeno „homo bez obraza“ nudim prostor kolumne mladoj Bruni, koja se češe tamo gdje ju svrbi. Dragi moji, ove nedjelje mnoge ine Brune strepiti će i gristi nokte, ako ne znate zašto; pročitajte pismo djevojke/ žene koja se bori kao prava kćerka.

Dragi Ljubomire, javljam Vam se u nadi da mi možete pomoći. Ja sam Bruna i živim u jednom našem velikom gradu. No, to je manje bitno koliko ova nepravda kojoj je izvrgnut moj otac kao kandidat na predstojećim izborima. Vidite, ja sam jedinica u majke i završila sam fakultet(e) ekonomije i marketinga, komunikologije i sestrinstva na Univerzitetu Božić u Visokom – Bosna i Hercegovina.

Sve sam ispite položila odličnim i u roku sam diplomirala paralelno tri studijska programa, koja nisu niti malo lagani. Ovo napominjem, da shvatite koliko sam ozbiljna u nastojanju da pomognem mojem ocu. Moji roditelji, majka domaćica i otac političar; praktični su vjernici i uvijek su me odgajali u duhu vjere.

Od kad smo se vratili iz Njemačke davne 2011. godine; moj otac je sve svoje snage i financije uložio kako bi na pošten način, kroz posao višeg savjetnika za energetiku u gradskoj upravi, omogućio meni dostojno školovanje i našoj obitelj život u 100 kvadrata, tu nedaleko od Gundulićeve na potezu prema Zrinjevcu.

S obzirom da živimo u vremenu kad ništa nije sveto, pa ni želja za boljitkom kao ni ljubav prema Domovini, moram javno – uz Vašu pomoć, podići glas za mog oca. On je radešan čovjek i veliki gospodin. To što je vodoinstalater, samo je pokazatelj koliko je cijenjen u svojoj stranci, kad su ga postavili na ovu odgovornu funkciju. U zadnje vrijeme, puno toga se pisalo o mojem ocu kao nekome tko je platio za svoj posao i nešto da su on i upravitelj rođaci. Ja Vam, Ljubomire dragi, tvrdim – a, molim Vas vjerujte mi, da moj otac nije bratić upravitelju, jer u Mostaru ima više Biurtulovića…

Vidite, ja imam 27 godina i nakon ove nedjelje očekujem da će se makar prozor otvoriti, kad vrata neće. Recite svima koji Vas čitaju, da svoj glas daju čovjeku koji vjeruje u domovinu, koji vjeruje u obitelj i svoju djecu; čovjeku koji na pošten način može, želi i hoće … recite im da izaberu pravog čovjeka, koji sa svojima može za sve – jer kakav je to čovjek koji ne gleda na svoju porodicu prvo.

Radosna bih srca, ako bude prilike da se upoznamo nakon izbora. Vaša, Bruna.

Izađite na izbore, jer slika lokalne razine – odraz je pravog stanja države.

 

Kolumna

Ne volim obiteljska okupljanja iz više razloga

Objavljeno

on

Počela je sezona krizmi, pričesti i vjenčanja. Sezonski kao ambrozija, jednom godišnje. Od proljeća krene karavana laži, usiljene kulture, pitanja bez potrebe te, naravno tu i tamo velika doza kiča. Ovih sam dana bio gost obiteljskog okupljanja, na koje sam bio pozvan uredno – mjesec dana prije. To zvanje prije, ima dvije konotacije.

Ona prva i nimalo nevažna jest ta da si možete na vrijeme odvojiti od plaće, dar za maloga/malu. Nije danas lako, al shvatio sam da se na takve domjenke uredno ne zove one koji nisu zaposleni, s izgovorom ma nije on mogao, nešto kod kuće rade.

Drugi razlog jest taj da se preboli šok komunikacije, jer sad smo se čuli i opet za mjesec dana – u tom periodu dobro možete sa svojima uskladiti priču laži i objasniti zašto niste dolazili u goste.

Kod nas je običaj poklona/darova/svih onih preseravanja s kojima želimo pokazati da imamo, iako mama mlijekom za tijelo namaže lice, jer tata nema za noćnu, dnevnu, hidratantnu, ionizirajuću itd kremu.

 

Krenimo nekom gradacijom od najnižeg, kad su darovi u igri.

Zašto i za koga vrijedi ona, netom nakon rođenja prinove „tutni pedeset eura maloj pod glavu“ imperativna izreka. Iskreno, radije ću tutnuti negdje drugdje jer ni mom malom/maloj neće nitko tutnuti; kad ste svoj  „i na svoju ruku“ u familiji baš niste tema ozbiljnog razgovora. Mami nikad neću zaboraviti, kad me je pokušala na tako jednom skupu opravdati. Na pitanje a, zašto tvoj mali nije oženjen – ima već trideset, radi; mama je odgovorila ma on je poseban. Mama – to se kaže, čovjek ganja karijeru; poseban znači zaostao. Dakle, ovo je bilo rođenje.

Ne samo da je prohodalo, eto ide i na pričest. Mjesec dana prije, dio familije koji ima platnu listu – razmišlja što malom/maloj kupiti; sad je već veliki dečko i uz neki fini dar, eto još pedeset eura. Iako ja stalno govorim da sam, kad dajem valute – patriot – od mene pedeset, al kuna i to hrvatskih.

Dobio je pričest, sad i krizma ide. E, tu su gosti u velikom zajebu. Valja uz sto eura, jer mali će u srednju uskoro, pa neka ima; kupiti sat ili mobitel … jednom se krizma.

Ovim putem neću ulaziti u svatovske idiot-arije, o tome nekad kad se budem ja poseban kao takav, na poseban način ženio. No, jedno ću naglasiti. Ako se neki dio familije bude osjećao prozvanim ili povrijeđenim , vjerujem da i vi prepoznajete neke u svom stablu; samo ću vam reći da ste svaki put nama u goste donosili a) čarape zapakiran u celofan, b) 250 grama kave, a norma je pola kile, c) tetke i ujine – kad nosite bombonijeru nama u goste, pogledajte datum – tu istu smo mi vama donijeli u goste prije tri mjeseca. I nije lako biti mi, biti naši i biti vaši kad krene sezona obiteljskih okupljanja.

Ako ovaj tjedan idete na neko – predlažem noć prije izlazak do jutarnjih sati piti kratko a, zalijevati dugačko; u polusvijesnom stanju, lakše se vlastita krv podnese.Želim da ovaj tjedan razmislite o tome, kako su nam obiteljska okupljanja vezan za religiozne aspekte kalendara – da li je ateistima lakše? Usput rečeno za kraj, baka se teže na tramvaj penje – kad ju uhvati rani mraz, vidimo se na karminama.

Nastavi čitati

Kolumna

Božo, shvati; u nas je tek treći brak nešto trajnije

Objavljeno

on

Ima nade. Imam vjeru u tog čovjeka. Govorim o Boži, našem nesuđenom predsjedniku sabora. Kad sam ugledao blago zlobni osmijeh na licu akademika Reinera, nakon uspješnog svrgavanja s trona dragog nam Božu, kroz glavu mi prošla ona stara – nije kome je namijenjeno, već kome je suđeno.

I zaista, puno toga u životu ne dobijemo iako nam misaono pripada. Ima boljih, ima sposobnijih, ljepših … ima onih koji su naprosto cijeli paket; ali ima i onih koji misle da su paket, a od tog istog pakta – prikaza su žute potvrdnice da je tu, tek riječ o nekakvom paketu. Kakav sam silini uvod napravio, a zaista sam imao samo dvije misli koje su mi se sljubile u pokušaj da nešto napišem. I dobro, u zadnje vrijeme svi su se tekstovi sveli na cinični pogled ka politici i njezinim akterima. Ali ne mogu, sve da i hoću ne pisati o tim silnim ljudima koji siluju naše televizore, novine i radijske stanice. Ušli su oni ne/tiho u domove, spavaće sobe, sve dok ih jednog dana ne ispraznimo u kupaonici. Jer narod nije glup, nije narod stoka kako se misli. Narod nije svinja da završi u svom vlastitom crijevu; iako narodu Hrvata treba nekoliko milenija, odmotat će se ta iznutrica i vidjet će svi ti političari i gazde što je i tko je nadro.

Vratimo se mi na Božu i onog drugog. Andreja. Tu ljubavi nema. Da se izrazim riječima nadbiskupa Hranića: Božo sa strane kao šugav stoji i moli da ga Andrej primi za ruku. Kao da je šugav. Kako jaka i stara riječ, a tako lijepo opisuje ovaj odnos. Njih dvojica, kao da su u vezi. Onoj pravoj, kako samo muškarci mogu imati. Može to biti veza #onokao prijatelji ili malo dublja veza. Kakva god da je, njihova je pravi primjer kakve su veze političkog kurvaluka. Jedan je pomalo mističan, tajanstven, ima taj pogled sjemeništarca koji u sebi krije svu moguću perverziju i naravno zapali cigaretu. Drugi, markantan, visok, zgodan, jak i lider. Božo i Andrej su prototip opisanog. I kako on njemu, kad se Božo blago uzjebe kaže Božo, al ne Božo stvarno – moramo razgovarati. Drugi je dakako školovan i zna engleski jezik, a prvi – on je iz Metkovića i dok hoda gradom i kad ga kamere snimaju, zrači tom jednom sigurnošću sve dok ne progovori. U glasu mu se oslikava potreba za drugim, jer što bi dečko iz Metkovića bio da mu briselski menadžer nije utjeha i luka.

Sad kad sam pojasnio tu navezanost i potrebu jednog za drugim, stavljam vama na dušu i volju da shvatite i uočite ono što zapadne zemlje znaju bilo bi lakše kad bi nas gay ljudi vodili, barem bi nam bilo veselo i šareno. Od ovog pederluka nitko dugotrajne koristi nema, jer ni sami jedni s drugima ne mogu.

Nastavi čitati

Kolumna

Frljić, Orepić, Plenković i dvije časne sestre – akteri moje Domovine

Objavljeno

on

Koliko je ovaj tjedan bio zanimljiv, doslovno hrvatski, govori splitski igrokaz s početka sedmice, a jučer nanovo rušenje Vlade. Plenković i ekipa kao da su vikendom na urbanim drogama. Znate one droge koje izazivaju osjećaj ljubavi; svi su vam dragi, ružičasto sve oko vas, napaljeni ste kao mazge – al akciju odraditi ne možete. I onda dođe depresija. Ajme kava spuštalica.

Sve je mogao srušiti, sve je mogao otjerati, ali Vlahu nam dragoga nikako. Taj čovjek je vrh. Iz njega zrači ona sirova muškost koju jedino odijelo omeđuje. Brkovi dotjerani, stav, glas, pojava … sva suprotnost Branku Bačiću. Nemam ja ništa protiv Branka, ali opet – znate na što mislim. Znaju ljudi iz marketinga da je vizual bitan i najbitniji od svega. Sad već kad ste na Internetu i čitate ovaj tekst, brzo u drugi preglednik otvorite sliku Branka i Vlahe.

… i? Jeli vam jasno o čemu govorim. Ako nije, daj još jednom ali na youtube da ih čuješ. E, sad je jasno kao dan.

Split, sunčani dan, početak tjedna, kazalište. Zvuči kao uvertira u neku finu priču, štivo koje se čita u tramvaju do posla. Sklopim oči i bude tišina oko mene, samo lagani povjetarac i miris soli u zraku. Odmor. Ipak svu tu idilu kvare gromoglasni povici sotono, vraže, mater ti … Kerum križ od pola kilograma oko vrata. Kaže, stavit će i dva ako treba, kao i dva braka – jer kršćanski je odgojen, a dva su imali i pape i dida, križa doduše, ne braka …

No, uz sve te branitelje, uplakane splitske bogobojazne žene, muževe i opet branitelje; našle su se dvije časne sestre s transparentima ova predstava mene vrijeđa. Svatko ima svoj stav o Frljiću i svatko ima stav o tome dali treba ili ne treba i kazalište i Frljić. No, njih dvije su me tako nasmijale u kadru s natpisima. Srce mi se ozarilo kad sam ih vidio. Dođe mi da ih uhvatim za mekane ručice i pitam za boga miloga, drage moje, dušo moja, što tebe pobogu sestro vrijeđa.

Vrijeđa me malo toga, osim idiotizma. On je suprotnost pametnim odlukama, stavovima po proživljenom iskustvu, uljuđenom ponašanju … njih dvije i svi oni koji su bili ispred kazališta slični su ljudima koji s ulaza u kafić zagalame konobaru imal gazde

Žalosno je da su dvije časne sestre postale simbol stanja vjerničkog društva – ako ih vrijeđa jedan Frljić, onda ne razumiju u što vjeruju.

Nastavi čitati
Reporter



Izdvojeno